Studenti treće godine prijediplomskoga studija hrvatskoga jezika i književnosti u sklopu terenske nastave imali su priliku istraživati građu knjižnice franjevačkoga samostana na Visovcu. Taj se je samostan kroz povijest profilirao kao značajno učilište i kulturno središte; vrijedne knjige samostanske zbirke spominju se već u 15. stoljeću. Za Visovac je vezano djelovanje istaknutih vjerskih pisca: Pavla Posilovića, Tome Babića i niza drugih tihih pregalaca (kako ih je nazvao akademik Katičić) koji su aktivno doprinosili izgradnji hrvatskoga standardnoga jezika te su, među ostalim, štokavskim izrazom posredovali i glagoljašku pisanu baštinu. Knjižni fond visovačkoga samostana među najznačajnijim je knjižničnim samostanskim fondovima. Tamo se čuva šest primjeraka inkunabula (primjerak popularizirane verzije Ezopovih basni, koji je tiskao Dobričević 1487., jedan je od deset takvih na svijetu), prvotisci hrvatskih književnih djela iz 17. i 18. stoljeća, talijansko-hrvatsko-latinska rukopisna gramatika Andrije Bujasa (nastala po uzoru na Alvaresovu misionarsku gramatiku, usporediva s tiskanim franjevačkim gramatikama Tome Babića, Lovre Šitovića i Josipa Jurina), rukopisni hrvatsko-latinski rječnik Matije Jakobovića (prethodnika Blaža Tadijanovića i Marijana Lanosovića), usporediv s Habdelićevim dikcionarom. Među rukopisnom građom visovačkoga arhiva nalazi se i molitvenik pisan hrvatskom ćirilicom, čiji su tekstovi usporedivi s tekstovima iz glagoljaških zbornika (npr. iz krčkoga Ivančićeva zbornika) i koji je nedavno restauriran te čeka proširenje muzejskoga prostora kako bi bio izložen javnosti. Hvala fra Stojanu i gvardijanu samostana, fra Marku Nimcu na gostoljubivosti. Ohrabreni viđenim primjerom postojane upornosti u čuvanju svekolike kulturne baštine nastavljamo proširivati okvire filološkoga djelovanja.